Kad poezija progovori: Željko Perović (IZBOR IZ POEZIJE)

Neka ovoga puta poezija progovori glasom Željka Perovića!

Tvoj Magazin Vam predstavlja pesnika – Željka Perovića, rođenog 1952. godine u Sarajevu gde mladuje i piše.

U osnovnoj školi ,,Dositej Obradović” zbog iskazane ljubavi prema poeziji, dobio je nadimak Pjesnik, kojim ga oslovljavaju njegovi dugogodišnji prijatelji.

Nakon završenog školovanja, svoju radnu karijeru započinje u kancelarijama Sarajevskog Energoinvesta, gde je obavljao poslove, tehnologa, konstruktora, a potom i rukovodioca gradilišta. Menja gradove, radeći na izgradnji fabrika i postrojenja.

Sarajevo napušta ratnim moranjem i preseljava se u Republiku Srpsku, a potom 2002. godine u Švedsku, gde iste godine počinje raditi.

Slobodno vreme provodi družeći se u književnom klubu ,,Miloš Crnjanski”, u kom ubrzo postaje član.

Po završetku radne karijere, vraća se poeziji kao ostavljenoj ljubavi!

U poslednje vreme njegove pesme pronašle su svoje mesto u tri objavljena zbornika, a dve su prevedene na bugarski jezik.

Željko Perović uveliko radi na pripremi svoje prve zbirke pesama.

Portirnica

U proljeće
Kada sve olista
A sunce žarom
Pupove rascvjeta
Na osamku
Mala
Od drveta portirnica
Zelenim se jorganom
Pokrila

Prošaranim ružama
Različitih boja
I naspuštenim mirisima
Sa kojima su pčele
Prizivale
A bodljikavim trnjem
Od radničke ruke
Krile

Iznenadan pisak
Čađave lokomotive
Bjelinom dima
Odjevene
Kao prasak puške
Preplaši ptice
U gustoj krošnji
Skrivene

Koje su cvrkutom
Pisku uzvratile
I kroz lišće
Nekošenoj travi
Sjurile
Da svojim strahom
Preplaše svilenkaste
Leptire

I prkosno pisku
I leptiru
Jatom se
Vinule
Plavetnom nebu
U bijelom oblaku
Skrile!

Mir i tišina

Često se desi da umoran sjednem
Na klupu u parku da tjelo odmorim
A vjetar hladan i jesen hladna
Zubata od prošlosti kazna lice mi šiba
I ratuje sa tjelom i srcem mojim

U meni sve zamrlo hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja u stranu bježi
Da me neko ne prepozna da me ne tješi
Od mene su zvukovi kao i vukovi
Daljinama se skrili

Ni pomišljao nisam
U parku na klupu da sjednem
Nekada sam u prolazu krajičkom oka
Gledao u bijele kose i šešire
Do pola glave upale
Što bradom i rukama drhtnim
Štap čuvaju

Evo i vrijeme je promijenilo boje
Sa grana požutjelo lišće opalo je
Kao slike iz albuma prošlosti moje
Ili su krive naočale ili se nebo nije umilo
O dali sam prozore u sobi zatvorio
Ili se hladan vjetar umjesto mene utoplio
Mir i tišina!

Moj prijatelj Lisko

Moje se sunce
Nebom pokrilo
Veliko srce
U sićušno se tijelo
UGNJEZDILO

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

Vragolasto gleda
Samo što ne pita
Zašto
Si suze
Umjesto mene
POZVAO

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

Sada znam
Što znao nisam
Za ljubav moju
Ljubav je umnoženo
VRAĆAO

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

I eto spusti se tuga
Da plačem za druga
A nikada dosta
I uvijek je malo
Kada bi moglo
LISKO

I ja bih sedam godina za tvoju godinu
DAO!

Mećava

Koračam po ledu istine tvoje
Oko mene rulja povici parole
Mi nećemo dalje ovdje nam je bolje
Makar pili čaja iz ledene šolje

Kočijašu za me upregni saone
Kad konji pojure nek praporci zazvone
Vozit ćeš me tamo amo snjeg se topi
Ja ti nudim piće ako želiš popi

Ajd sad kreni popusti dizgine
Nek projure brda i doline
Šibni jače pa oni su stali
Vidiš da smo na okuci sami

Krš se začu pomjeri se stjena
Sve crveno bjelo vieše nema
Nek i dalje piju čaj iz šolje
Svima njima bit će tako bolje!

Zimski snježni dani

Zimski dugi
I hladni dani
Trebaju
Rame
Trebaju
Ruka milovanje.
Trebaju
Poljupce sočne
Da ljubav ohrabre

Da prigrle
Hladne zimske dane
Da srce utople
I poglede
Na bjelinu
Sviknu

Trebaju
Ljubav pravu
Koja će riječ svaku
U cvjetak obojiti
I pričom dočarati
Ljepotna zelena
I cvjetna polja!

Kameni ljudi

Ipak ja htjedoh shvatiti tebe
Možda ni sada ja neznam te pute
Kuda bi čovjek trebao da krene
Da vidi da čuje te kamene ljude

Tražiti nešto to teško i nije
Kad ono što tražiš ne okrene leđa
Vidim te tamo u pijesku se igraš
U zavjesi dima nekud se šetaš

Nemoć me bije a glas mi se gubi
Lebdim nad svodom našega htjenja
Pogledah preko a kamen se ruši
I pijesak je nestao a tebe nema!

Rat miru

U raskošnom sjaju uličnih svjetiljki
Grad se bestidno kupa
Sa pločnika košmar u zidine se strpa
A tajac na tren avet probudi
Što bjesna iskoči iz brloga svoga
I poput ranjene zveri zviždukom projuri
A zvona budna ponovo prevaru slute

Kroz odškrinuta vrata prošlosti davne
Zaleđeni umovi ulaze da stvarnost kazne
Rukama prijete svjetlima koja se gase
I kliču izlazite napolje napolje iz stana
Država se ruši kida kanađana i slama
A zvona budna ponovo prevaru slute

Tišina hulija ko krvnik za gušu steže
Pogledom pratim otrgnute sjene
Što bezglavo jure al pune sreće
Mjesecu kliču i kroz zube reže
A zvona budna ponovo prevaru slute

Ćutanje pitam kako razumjeti ove ljude
Što u miru za mir marširaju
Udobnosti svojoj rat prizivaju
I narod Srpski četništvom nazivaju
A zvona budna ponovo prevaru slute!

Žezlo

Polagano idem u suprotnom pravcu
Načinih pokret isto ko da hoću
Podići žezlo što osta od tebe
Al bolje je tako nek u sjenci vene

Tragovi moji ostaše u pijesku
Zavejana mašta već polako ledi
I kad kiše padnu a proljeće dođe
Umoran i sjetan ja ću biti ovdje

Ne možeš mi ništa a možda je i bolje
Otići što dalje iz ovoga svjeta
Osjećaj je ljepši kada niko ne zna
Kom pripade i bez žezla čedna!

Žal

Tek sad svatih
Kako srce voli
Kada voli
Lažu da ih boli

Srce samo tada
Okrilati

Raspečati suze
Zgužvane u šaci
Iznjedri i svine
Kao djete majci!

Pokidane veze

Jedna rijeka dva imena nosi
A žubori strasno možda i prkosi
Splavaru na keju što krije ga tama
Nisam tamo a ti si mi sama
Ljubavi moja šta će biti sa nama

Gledam Miljacku a žubori Sava
Lebdim noću od grada do grada
A kad čeznem tvoju sliku ljubim
Mislim ona uzvratiti može

O pogledi sjetni iz te tvrde lože
Čamite i blijedi vi budite dane
Nadanje moje skoro će da svane
Kome treba jos da vrijeme stane!

LJubav prava

Kada se voli ljubav ljepotnu
Misli se na pola puta sretnu
Jedna se drugoj obraduje
U čežnju sliju i prigrle
To je ljubav prava
Između hiljade odabrana!