
Kad poezija progovori: Vladimir D. Janković ( nove pesme)
Neka ovoga puta poezija progovori glasom Vladimira D. Jankovića!
U izboru iz Vladimirove poezije prepoznaćete poseban senzibilitet upotpunjen autorskim fotografijama.
I onda sve pada
Gornji spratovi, kao da su od testa,
Izvijaju se u stranu. Misle: tako
Odlomićemo se mi tek, ima mesta;
Temelj, oni niži – preživeće pakô.
Ali onda se šâr otvara pod zgradom,
I vidiš već donje dno; bezdan to nije.
Pogled ti se muti dok, obuzet nadom,
U sur drob zuriš gde se jada dim vije.
Ni ponor u tebi više nije taman,
Ni poraz u tebi više nije sraman,
Survava se cigla na temelje dublje;
Samo suza može šut taj siv da spere,
Potok brz da hukne, lom taj sav da zbere,
Al’ za suze ne zna oko od sna grublje.

Krađa remek-dela
Sliku gledaš dok ne ostane u tebi.
Okreneš se onda, odeš: prazan, a sit.
Mali kao skakavac, veliki kô kit.
Slika psuje, kune, iznutra te žlebi.
Nedostaje ti ono što drsko uze,
Glava više ne maši nijedan zid mrk.
Kao puž se vučeš, a život je lud trk.
Muzin slušaš glas: „Nemoj sve da izmuzeš.“
Kamene ti ploče naležu na teme,
U hodu tako, smeten, prosipaš seme,
Oteo si sve, tebe ote svinut lûk;
Na zemljicu padaš, klečiš da se zbereš,
Arhitekta hladno uzima ti mere;
Molitva te odbija, ispoved je muk.

Oda kostima
Hvala svakoj kosti u mom telu
što me nosi.
Klanjam ti se, kosko moja,
od srca si moga
bolja.
U snu kad sam, kad me mòre tresu,
vama ja sam
odan jer vi ste na straži
i trpite moje
laži.
A kad hodam, kad se duša širi,
vâs ja vodam.
Ne ropćete nikad, kosti,
sluga vaše sam
milosti.

Progonstvo
Glupa fraza: list na vetru. Otrcana.
Pola pet je. Iz tišine priča ptica;
Glas samotan, pretnju sluti: puče grana.
Noć izdiše, a još crno; bubri klica
Novog dana. Od nervoze živih lica
Dele me još dva-tri sata; zora vreba.
U svom gradu, u svom stanu – izbeglica;
Sa gnušanjem pamtim vodu, ukus hleba.
Svetla strele oči bodu, izmaglica
Meni prija, al’ je nema; vazduh čist je.
Šuštim. Oštra grebe pendžerska ivica.
Napolju sam, i ja; motri me zlo lisje.

Pesma o tome
Barke vezuje čamdžija. Mesečina
Zene rije, trn; noć mirna biti neće.
Na drugoj obali – brda zla; grbina
Ceri se iz tmine bahato, preteće.
Voda je godina ovih odnela sve
Drage mu čamce, drvene Titanike.
Imena im pamti i boju, drugo ne,
Ostadoše vlažne tek, zgužvane slike.
I baš kad priđe barci što podalje bi,
Snenu da je skrasi u nemirnu luku,
Digoše se vali, ona se otkači,
Kao riba zlatna klisnu mu iz ruku.

Mramorne cipele
Čujem samo nebo. Kad zagrmi, mislim:
Hvala Bogu, najzad nas dvoje se stisli,
U ognju vremena pronalazimo dah;
Nijedan sud strašni u oči da gleda,
I nijedna kaplja da ne curne meda –
Mi ljubimo prah.
Gde smo nekad bili, sad spomenik stoji,
U večnosti némi gledamo se milo.
Čovek prođe smrknut, pseto pišne, čilo;
Za mramorne tvoje cipele se bojim.

Životinje
Tamo gde je počelo, tamo se svrši;
Na brdu žuta kuća, bombe padahu.
Tela se zbližiše, tome se nadahu.
Spojiše se onda, gromko, da sve pršti.
Rodilo se čedo, nemirno a ćuti.
Barut u fioci, cevi uglancane.
Jedno drugom vraća ukradene dane.
Na glavi je kruna, u glavi se muti.
Svako sanja sâm, dva bića san ne stapa,
Ni trk beslovesan ni sigurnost štapa;
Niotkuda došli, nikud svak se vraća.
Gosti mi smo vedri koji tugu slute,
S osmehom kidamo negve čulne, krute –
Gle: četiri noge, a svaka je kraća.

Više o stvaralaštvu Vladimira D. Jankovića možete saznati u intervjuu koji je Tvoj Magazin priredio sa ovim svestranim prevodiocem i umetnikom – poezija je samo jedan od načina kojim on ispoljava svoju kreativnost.

You May Also Like

Šta je za tebe pisanje?
фебруар 6, 2020
Kada bih bila brod, bila bih Titanik
мај 24, 2020
2 Comments
Aleksandra Đorđević
Moji favoriti: Progonstvo i Mramorne cipele. Lepe su.
tvojmagazin
Imamo isti ukus 😉